Industrija svile pretrpjela je velike gubitke u ratu u ranoj dinastiji Qing. Razdoblje Kangxi usvojilo je poticajne mjere, a proizvodnja svile se brzo razvijala i dalje se koncentrirala u području jezera Taihu i delte Biserne rijeke. Konkretno, područje Jiangnan postalo je središte nacionalne industrije svile u smislu razmjera i razine.
Državni tkački sustav dinastije Qing ukinuo je sustav zanata iz dinastije Ming, a sirovine su se uglavnom kupovale. Ukupna ljestvica smanjena je u usporedbi s dinastijom Ming. Važni su bili Jiangning Weaving Bureau, Suzhou Weaving Bureau i Hangzhou Weaving Bureau, zajednički nazvani"Jiangnan Three Weaving Bureau".", odgovoran za opskrbu svim vrstama svilenih tkanina potrebnih sudu i vladi. Proizvodni opseg privatne industrije tkanja svile se proširio, a profesionalna i regionalna podjela rada postala je očitija. Pojavili su se brojni uspješni svileni profesionalni gradovi sa širokim izborom proizvoda i prosperitetnim domaćim tržištem. Što se tiče vanjske trgovine, strogo se provode zabrane na moru, pojačana su ograničenja vanjske trgovine, a provodi se i trgovina u jednoj luci. Ipak, izvoz sirove svile Kine' u Japan i izvoz sirove svile i svilenih tkanina u europske zemlje još uvijek je dosegao znatan razmjer.
U kasnoj dinastiji Qing, kineska industrija svile&zapala je u vrlo tužnu situaciju pod dvostrukim udarom visokih poreza i stranog dampinga.
