Moderna industrijska svila rijetko ima 100% svilene proizvode, uglavnom kombinaciju prirodnih vlakana, umjetnih vlakana i celuloze.
Umjetna vlakna odnose se na ne-prirodna vlakna proizvedena fizikalnim i kemijskim metodama, a dijele se na dvije vrste: regenerirana vlakna i kemijska vlakna. Regenerirana vlakna se izrađuju od nekih prirodnih polimernih spojeva ili njihovih derivata kao sirovina, koji se otapaju u tekstilnoj otopini, a zatim predu u vlaknasti materijal; kemijska vlakna izrađuju se od nafte, prirodnog plina, ugljena i poljoprivrednih i sporednih proizvoda kao sirovina Izrađuju se od sintetičkih vlakana. Umjetna vlakna se dodaju svili uglavnom kako bi svila bila otporna na skupljanje, otporna na moljac i lakša za očuvanje.
Umjetna vlakna imaju povijest od samo 100 godina. Prije toga, ljudi su se oslanjali na prirodna vlakna kao što su pamuk, vuna, svila i lan koja su se koristila u tekstilu i odjeći i drugim proizvodnim poljima. Nakon 50-ih godina prošlog stoljeća, sukcesivno su izlazila razna sintetička vlakna, u velikim količinama i niskim cijenama, koja su uvelike obogatila ukupnu proizvodnju i opseg upotrebe tekstilnih vlakana i postala konkurenta prirodnim vlaknima. Sirovina sintetičkih vlakana je nafta, ali će naftni resursi Zemlje biti iscrpljeni nakon 30-50 godina. Kontinuiranim napretkom društvene ekonomije i promjenom svijesti potrošača, kako bi se izborila s naftnom krizom i prilagodila globalnom trendu koncepata zaštite okoliša, industrija vlakana također se postupno približava razvoju i korištenju prirodnih vlakana. Pojavile su se razne nove vrste vlakana, kao što su prirodno obojeni pamuk, bambusova vlakna, Lyocell vlakna, PLA vlakna, proteinska vlakna soje, proteinska vlakna pupa svilene bube, itd., a sva ona imaju karakteristike prirodnih vlakana, koja nisu samo izvrsne izvedbe, ali i ekološki prihvatljive.
